Uz manje preinake u načinu upravljanja zelenim površinama, prvenstveno smanjenju korištenja kemijskih pesticida i promjeni u načinu košnje, gradovi mogu postati zelene oaze te tako pomoći divljim oprašivačima.
Nizom povijesnih događaja standard uređenja gradskih parkova postao je kratko pokošena, jednolična tratina i parkovi koji liče na nogometne ili golf terene umjesto na cvjetne livade. Ono što volimo nazivati zelenom oazom usred gradske vreve zapravo je zelena pustinja. S porastom urbanizacije i brojnim pritiscima na okoliš, kao što su zagađenje i klimatske promjene, postaje jasno da je ozelenjivanje gradova neophodno za održivu budućnost i ljudsko zdravlje. Ozelenjivanje gradova više nije samo novi trend i znanstvena preporuka, već i jasno definiran cilj globalnih i Europskih politika.
Divlji oprašivači su po ovom pitanju posebno zanimljivi. Mnoga istraživanja su pokazala da u gradovima mogu živjeti bogate i raznolike populacije divljih oprašivača. Njihova raznolikost je ponekad čak veća u gradovima nego u okolnim područjima, koja su često pod utjecajem poljoprivrede. To osobito vrijedi za pčele, ali uz pažljivo upravljanje u parkovima se mogu poboljšati uvjeti i za ostale skupine, kao što su muhe lebdjelice i leptiri.
Gradsko zelenilo
Uz manje preinake u načinu upravljanja zelenim površinama, prvenstveno smanjenju korištenja kemijskih pesticida i promjeni u načinu košnje, gradovi mogu postati zelene oaze te tako pomoći divljim oprašivačima.
Standard uredne tratine postiže se vrlo čestom košnjom, koja je znanstveno dokazano loša za okoliš. Česta košnja zagrijava i isušuje tlo, smanjuje raznolikost i biomasu biljaka i životinja te sprječava cvatnju biljaka koje su važan izvor peludi i nektara za oprašivače. U trenutku kada parkom prođe kosilica oprašivači i brojne druge životinje odjednom ostaju bez hrane i skrovišta. Istraživanja provedena u europskim i američkim gradovima pokazuju da je smanjeni režim košnje ekološki i ekonomski isplativ – dovodi do povećanja raznolikosti životinjskih i biljnih vrsta, do smanjenja emisija stakleničkih plinova i do financijske uštede od čak 36 %.
Kako možemo prilagoditi režim košnje zelenih gradskih površina? Jednostavan primjer je tzv. mozaički režim košnje, gdje se u prvoj košnji pokosi jedan dio površine dok drugi dio ostaje nepokošen te se prilikom sljedeće košnje površine obrnu: pokosimo dio koji zadnji puta nismo, a prvi dio sada ostavimo nepokošen. Ovo je jednostavan način da se osigura da je jedan dio travnjaka uvijek u cvatu.
Jedna od opcija ovog mozaičkog pristupa je i stvaranje zona s različitim režimom košnje. Tako na dijelu travnatih površina možemo uspostaviti tzv. livadu kratkog cvata (dio trave koja se kosi samo 3-4 puta godišnje) i livadu dugog cvata (traku uz rub parka ili veću površinu koja se kosi samo jednom godišnje). Na ovim mjestima, košenim u različito vrijeme od ostatka površine, s vremenom će se razviti drugačije zajednice biljaka. Možemo ih i označiti s edukativnim tablama na kojima objašnjavamo zbog čega taj dio parka izgleda drugačije i tako doprinijeti popularizaciji ove prakse.
Plan za oprašivače
Dodatne ideje možemo potražiti i u aktivnostima koje su već isprobane u drugim Europskim zemljama. Posebno je dobar primjer Plana za oprašivače koji se provodi u Irskoj. Iako su ga idejno utemeljili znanstvenici, aktivnosti su razradili s vrlo širokom grupom dionika –različitim upravljačima prostora i predstavnicima različitih sektora. Ovaj plan se uspješno provodi od 2015. godine i daje izvrsne rezultate i to ne samo po pitanju oprašivača. Samo godinu dana nakon smanjenja režima košnje na nekim lokacijama je zabilježen porast brojnosti rijetkih orhideja koje su počele nicati uz ceste. Irska je izvrstan primjer, ali dobrih priča ima i u drugim gradovima, kao što su gradske livade u Berlinu, olimpijski park u Londonu, i šire.
