Za razliku od mnogih zapadnoeuropskih zemalja, naše rijeke nisu u cijelosti pretvorene u plovne putove i kanale ili lance akumulacijskih jezera. Neka tako i ostane!
Žile kucavice
Očuvane rijeke su žile kucavice očuvane prirode Republike Hrvatske. Sava, Drava, Dunav, kao i veliki broj manjih kontinentalnih rijeka, prave su riznice biološke raznolikosti. Samo rijeka Drava sadrži gotovo 80 vrsta riba, veliki broj vrsta vodenog bilja, a njezini sprudovi i poplavne šume predstavljaju i stanište gotovo stotini tisuća divljih ptica stanarica i selica. Krške rijeke južne Hrvatske središta su endemizma na svjetskoj i europskoj razini. Protječući dijelom iznad, dijelom ispod zemlje kao ponornice, razdvojene krškim masivima, sadrže jedinstvene riblje vrste prilagođene životu u površinskim vodama ili u podzemlju. Poznati vodozemac čovječja ribica, endem dinarskog krša, provodi cijeli život u labirintu podzemnih tokova. Rijeke jadranskog sliva – Mirna, Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva, svojim vodama napajaju krška polja, močvarna i vlažna područja koja se protežu uz njih podržavajući veliki broj ptičjih vrsta usred kamenitog mediteranskog krajobraza. Neretva donosi vodu jednoj od posljednjih većih sredozemnih močvara na svome ušću, a kratka rječica Rika kod Trogira oblikuje minijaturnu sredozemnu močvaru Pantan.
Ucrtani i nepomični riječni tokovi kakve vidimo na kartama, u prirodi ne postoje. Na riječnim zavojima ili meandrima energija vode troši vanjske obale zbog bržeg toka, a na unutrašnjim stranama ih taloži i tako pomiče svoje korito lijevo-desno. U gornjim, planinskim dijelovima svojih korita rijeke su strme i imaju veliku snagu pa lome i odnose dijelove stijena sa svojih bokova i dna korita. Ovaj materijal nose nizvodno, troše i oblikuju riječne šljunke da bi ih odložile u srednjim, sporijim dijelovima toka. U svome nizinskom dijelu one dalje pronose sitni pijesak i mulj. Ovi procesi ključni su i za bioraznolikost jer na strmim obalama nastalim erozijom ptice poput vodomara i bregunice kopaju rupe u kojima se gnijezde. Na šljunčanim sprudovima iznad površine vode gnijezdi se čigra, a u plićacima ispod površine mrijeste se ribe. Ugrožene i vrijedne poplavne šume koje pružaju utočište velikom broju životinjskih vrsta također svoj razvoj počinju na takvim sprudovima.
Razvoj Hrvatske je u prošlosti često kasnio za industrijaliziranom zapadnom Europom. Iako to još uvijek doživljavamo kao određeni teret, s druge strane možemo biti i zadovoljni zbog toga jer smo u 21. stoljeće ušli s mnogo očuvanijim i prirodnijim rijekama. Naše rijeke nisu u cijelosti pretvorene u plovne putove i kanale, lance akumulacijskih jezera ili vodotoke izmijenjene ljudskom djelatnošću. No, i na našim rijekama su izvedene brojne intervencije, često, ali ne i uvijek, nužne zbog dobivanja hidronergije i zaštite od poplava. Mnoge manje, nekada plitke zavojite rječice, pretvorene su u duboke kanale ravnih trapezoidnih presjeka. U uvjetima ekstremnih klimatskih promjena i velikih vodnih valova, ovakvi regulirani vodotoci često ne pružaju dovoljan „otpor“ protoku vode i potiču nastanak brzih tokova koji se razlijevaju kada naiđu na suženje, prepreku ili dionice sporijeg toka uzrokujući poplave. Vijugave prirodne rijeke s obalama obraslim obalnom vegetacijom i širokim poplavnim područjima, odlikuje svojevrsna „hrapavost“ koja usporava poplavne valove dok im nenaseljene poplavne ravnice daju prostor da se razliju u prirodnim područjima i u što manjoj mjeri oštete naselja i gradove.
Primjeri važnosti ovakvih prirodnih prostora uz rijeke, kao naprednog i prirodi bliskog upravljanja vodama, su Lonjsko polje na Savi, Kopački rit i poplavna ravnica s udaljenim nasipima uz Dravu čiji očuvani prirodni prostori omogućavaju sigurno izlijevanje i usporavanje poplavnih voda. Na taj način priroda čovjeku pruža uslugu zaštite od poplava koju svrstavamo u jednu od najvažnijih usluga ekosustava kojima prirodni ekosustavi ekonomski doprinose kvaliteti ljudskog života. Pored bioraznolikosti, pri razmišljanju o hidroenergetskom korištenju preostalih očuvanih dionica naših rijeka i njihovih poplavnih prostora, potrebno je razmišljati i o ovakvim uslugama ekosustava koje one pružaju.
Pri upravljanju rijekama, ljudi ne razmišljaju o složenosti ovih hidromorfoloških sustava. Nasipima se ograničavaju poplavne ravnice, obale se oblažu kamenom kako bi se zaustavila erozija, a rijeke se pregrađuju branama kako bi se iskoristila električna energija. Ako se provode stihijski i nepromišljeno, ovakvi zahvati često imaju znatno veće negativne posljedice nego koristi, kako za živi svijet tako i za ljude. Primjerice, izravnata rijeka sa stabiliziranim obalama obloženim kamenom onemogućava gniježđenje ptica i ima veću brzinu i energiju koju ne može utrošiti erozijom bokova pa produbljuje svoje dno. Osim što zaustavljaju kretanje riba, poprečne prepreke kao što su brane zaustavljaju sediment onemogućavajući njegovo taloženje i formiranje sprudova važnih za biološku raznolikost te ubrzavaju ukopavanje i snižavanje dna riječnog korita. Produbljivanje korita, kao što vidimo na primjerima naših rijeka Save i Drave na kojima su branama zapriječeni donosi materijala iz gornjeg toka, uzrokovalo je višemetarsko ukopavanje korita i snižavanje razina podzemnih voda uz njihove obale. U konačnici ovakav proces može ugroziti ekosistemske usluge koje pružaju ekonomski vrijedne hrastove šume, a na Savi kod Zagreba prijete i zalihama podzemne vode našeg najvećeg grada, spuštajući razinu podzemne vode u vodoopskrbnim zdencima.
Učeći iz svojih grešaka, od druge polovice 20. stoljeća zapadne zemlje uvode novi cjeloviti pristup upravljanju vodama koji uzima u obzir i zaštitu prirode, potrebe za korištenjem voda i zaštitu od poplava. Ovakvo razmišljanje je u osnovi jednog od najdalekosežnijih propisa Europske unije – Okvirnoj direktivi o vodama koja je prenesena u naš Zakon o vodama. Ona daje okvir za zaštitu kopnenih površinskih voda, prijelaznih voda, priobalnih i podzemnih voda te sprečava njihovu daljnju degradaciju, a čuvajući vodene i o vodi ovisne ekosustave osigurava njihovo održivo korištenje i omogućava zaštitu od poplava i suša. Drugi važan koncept u upravljanju vodama su prirodi bliska rješenja ili davanje prostora rijekama.
Zaštita i obnova rijeka jedan su od najvažnijih elemenata europske strategije za očuvanje biološke raznolikosti do 2030.
